Likovna zbirka Muzeja Turopolja počela se oblikovati osnutkom Muzeja 1960. godine kada se nazivala galerijskom zbirkom. Kriterij za odabir nije isključivo likovna vrijednost nego potreba da se sačuvaju djela važna za kulturu i povijest našega kraja. Nastoje se skupljati radovi autora koji su životom i radom na neki način vezani uz Turopolje, Pokuplje, Posavinu i Vukomeričke gorice. Najviše je sačuvanih radova je iz XX. stoljeća, zatim XIX. stoljeća, a malobrojna i najstarija djela potječu iz XVIII. stoljeća. Najčešći način kojim su radovi dospjeli u Muzej je poklon autora ili autorice nakon izložbe, a tek onda otkupom. Tijekom 60 godina muzejskog djelovanja sakupljeno je oko 480 predmeta za likovnu zbirku. Uvjerljivo je najviše grafika, zatim slijede slike, skulpture, crteži i predmeti primijenjene umjetnosti.
Turopolje i okolica nadaleko su poznati po drvenom graditeljstvu za čiju je izgradnju bio neophodan hrast lužnjak. Sačuvani su primjerci drvenih kapela, takozvanih turopoljskih ljepotica, kurija, hiža i čardaka. Drvo je uvijek imalo, ali i danas ima veliku ulogu u stvaralaštvu turopoljskih umjetnika. U tom se kontekstu ističu samouki kipari Stjepan Kičin (1901. – 1964.), Mato Mihinica (1949. – 2018.) i Josip Markuz – Joža sveti (1904. – 1987.) te kiparica Katarina Parađ Vojković (1950.). Drvo je uvijek bilo njihov osnovni medij u kojem su stvarali i stvaraju kipce i reljefe izrađene u maniri naivne umjetnosti oslanjajući se na turopoljsku tradiciju. Likovna zbirka čuva zavidan broj njihovih djela. Većinom su to portreti i prizori iz svakodnevnog seoskog života, vezani za život u prirodi.
Najznačajniji samouki slikar i grafičar je Dragutin Trumbetaš (1937. – 2018.). Većinu svog radnog vijeka proveo je u Njemačkoj kao Gastarbeiter – upravo su doseljeništvo, život na margini, poteškoće malog čovjeka koji je daleko od domovine i suočavanje s predrasudama vječne teme njegovih crteža i grafika. Muzej Turopolja čuva velik broj njegovih grafika, crteža i slika na staklu.
Kao autor druge polovice XIX. stoljeća dominira Carl Weingärtner (1841. – 1916.) svojim slikama odnosno uljima na platnu. Na njima prikazuje motive iz Turopolja, svakodnevni život seljaka te portrete bliskih ljudi. Weingärtner nije bio akademski slikar, ali je matematičkom točnošću bilježio svoje viđenje Turopolja i Turopoljaca. Njegovo slikarstvo može se podijeliti u šest skupina koje objedinjuju tematiku, slikarsku vještinu i koncepciju. Prva skupina su slike s povijesnim motivima, druga su obiteljski portreti, treća su pejsaži toplih tonova, četvrta skupina prikazuje prirodu s izrazitim zelenim tonovima, peta skupina prikazuje precizno naslikane interijere i eksterijere Velike Mlake gdje je i živio, a šestu, posljednju skupinu nazivamo turopoljskim ciklusom.
Na području Turopolja iznimno su bitne i dvije umjetnice plemkinje. Milka Bedeković (1883. – 1977.) bila je slikarica i učiteljica ručnog rada. Početkom XX. stoljeća pohađala je privatnu školu Mencija Clementa Crnčića, a kasnije se usavršavala na Académie Julian u Parizu, zatim na Kunstgewerbe Schule i u privatnoj slikarskoj školi Moritza Heymanna u Münchenu. Teme njezinih radova su portreti bliskih ljudi, krajolici i genre-prizori rađeni u ulju, akvarelu i pastelu. Ipak, nastavnički poziv i redovit rad s učenicama potisnuo je u drugi plan slikarstvo upravo u trenutku njezina umjetničkog sazrijevanja. Milkina blizanka Vilma predavala je umjetnički vez, nastavu kroja i šivanje. Obje su sestre uz nastavnički posao posebnu pažnju posvećivale vezu, izrađujući nacrte inspirirane narodnim motivima koje su nastojale spasiti od zaborava. Nakon umirovljenja preselile su se iz Zagreba u kuriju Modić Bedeković u Donjoj Lomnici. Na jedinoj izložbi, priređenoj 1968. u Muzeju Turopolja, uz Milkine slike bili su izloženi i vezovi obaju sestara. Naše turopoljske frajlice djelovale su u vremenu u kojem je ženama bila prvenstveno namijenjena uloga majke i supruge, a tek onda umjetnice i kreatorice kulturnog života. One su uspjele izaći iz okvira tadašnje stereotipne uloge žene posvećujući svoj život kulturi, umjetnosti i podučavanju drugih žena te su na taj način promicale ravnopravnost.
Druga umjetnica plemkinja je Dora Vernić Fabijanec (1891. – 1986.) podrijetlom iz Gornje Lomnice koja pripada prvoj generaciji hrvatskih kiparica. Studirala kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji 1922. i 1940. – 1944. te u Parizu 1937. – 1940. kod Blancharda. Izrađivala je psihološki razrađene portrete čistih oblika u kamenu, mramoru, gipsu i bronci te medalje. Njezin opus od otprilike 200 radova je fragmentarno sačuvan – brojne skulpture su poklonjene, otkupljene ili nestale. Muzej Turopolja je 1976. godine priredio njezinu prvu i posljednju samostalnu izložbu. Muzej je od Dore Vernić Fabijanec otkupio i djela poznatih hrvatskih umjetnika. Naime, ona je prije svoje smrti 1985. godine prodala Muzeju Turopolja grafike Branka Šenoe, Bele Čikoša Sesije, Mencija Clementa Crnčića i Tomislava Krizmana koje prikazuju teme iz Turopolja i Posavine.
Kao autori djelā primijenjene umjetnosti ističu se Milan Kičin (1923. – 1998.) i Josip Pukanić (1913. – 2000.). Milan Kičin predstavnik je hrvatske keramike nakon II. svjetskog rata. Završio je kiparski odjel Obrtne škole u Zagrebu i većinom je radio glaziranu keramiku, odnosno uporabne i dekorativne predmete poput zdjela, tanjura, vaza i figurina. Na ornamentaciji njegovih zdjela i tanjura prisutne su reducirane crte ljudskog lika, a na figurinama se naslućuje kreativan pristup, odmak od realizma i igra volumena. Josip Pukanić izrađivao je uporabne predmete u metalu poput svijećnjaka i pehara izrazito pravilnih i simetričnih oblika.
Nezaobilazna su i djela slikara Slavka Peršića, Mladena Pejakovića, Alojza Tabakovića, Petra Šimage Šumskog, Slave Striegla, Željka Mucka i Ivana Lovrenčića, zatim radovi naše istaknute grafičarke Nevenke Arbanas, grafičara Ivice Šiška, Dragutina Kovačevića i Dimitrija Popovića.
Iako malobrojni u fundusu likovne zbirke mogu se pronaći i radovi sakralne tematike. Najčešće se radi o djelima pučke umjetnosti poput slika na staklu s prikazom svetaca ili pobožnosti koje su nekada visile na zidovima hiža i čardaka ili pak slika na limu i kipova anđela koji su nekada krasili naše crkve i kapele.
Umjetnost i život su jedno. Svako djelo u fundusu likovne zbirke priča nam priču o jednom vremenu, prostoru, društvu, ali i pojedincu. Svjedok je našeg identiteta, turopoljske tradicije i običaja – nekih prošlih vremena koja želimo aktualizirati u sadašnjosti i očuvati za budućnost.
Valentina Radoš, voditeljica likovne zbirke
